Thomasius [toma:'zius], Christian, njemački pravnik (Leipzig, 1. I. 1655 – Halle, 23. IX. 1728). Od 1682. predavao u Leipzigu prirodno pravo, od 1687. i na njem. jeziku. Zbog slobodarskih javnih istupa bio je 1694. prisiljen potražiti utočište u Halleu, gdje je postao jedan od utemeljitelja i rektora sveučilišta. Njegovi pogledi na prirodno pravo tipični su za prosvijećeni apsolutizam, s ponekim utjecajem deizma. Povukao je jasnu filoz. razdjelnicu između prava i morala, te time posredno utjecao i na pitanje koje to društv. odnose državna vlast smije regulirati. Kao pristaša prosvjetiteljstva, Thomasius se zauzimao za slobodu misli i riječi, osuđivao progon vještica i primjenu torture. Djela: Uvod u logiku (Einleitung zur Vernunftlehre, 1691), Povijest mudrosti i ludosti (Historie der Weisheit und Torheit, I–III, 1693), Osnove prirodnog i općega prava (Fundamenta iuris naturae et gentium, 1705) i dr.
